Nakon teksta u kojem je otkrio dobro čuvanu tajnu dobijanja muškog djeteta, Bajo Šuškavčević je želio da pojasni i dopuni svoj recept sa nekoliko savjeta smatrajući da sugrađanima ne treba uskratiti punu informaciju.

80-godišnji Bajo Šuškavčević otkriva recept za rađanje sina >>>

Treba jesti slanija jela za dobijanje muškog djeteta i sve salate osim spanaća i kupusa, a u međuvremenu kontrolisati kod ljekara učinke takvog režima ishrane.

"Žena ne smije biti umorna, depresivna i prehlađena dva dana ispred evulacije, tj. ako dobije ovulaciju 14 dana poslije menstruacije, da bi se ustanovila prava temperatura, jer na taj dan temperatura se povećava za par linija, i to je pravi čas, odnosno narednih 12 sati, za dobijanje djeteta muškog pola", otkriva Šuškavčević.

Siguran znak da žena nosi muško dijete, kako kaže ovaj poznavalac "tajne muškog potomka", je da u prvim mjesecima trudnoće ima promjena, a u posljednjim može da igra crnogorsko kolo.

Kako je ranije otkrio, prednost za dobijanje „puškonoše“ je u slučajevima kada je muž stariji pet do šest godina, ili 12 do13, ili, prema riječima Šuškavčevića, i u slučajevima kada je žena godinu ili dvije starija.

Šuškavčević je odlučio da recept objavi, jer ne želi da tajna, kojom je pomagao mnogim porodicama u dobijanju muškog potomka i produženju loze, „pođe sa njim“.

IP-Adresa vašeg kompjutera skoro da se najlakše može objasniti poređenjem sa poštanskim brojem, odnosno adresom Vaše kuće ili stana. Kada se privatni računar priključi na Internet, on dobija nasumično izabranu adresu. Ona služi kao odredište za podatke koje kompjuter prima. Pošto po starom IPv4-Standardu nema dovoljno adresa za sve, one se razmjenjuju. Kada kompjuter nije povezan sa internetom, kada je oflajn, IP adresu preuzima računar koji je povezan na internet, odnosno, istu adresu može da dijeli veći broj računara ukoliko nisu istovremeno na internetu. Tako korisnici ostaju relativno anonimni.

Bezbroj novih „poštanskih brojeva“

U budućnosti ovakvo stanje može biti bitno  promijenjeno. Novi standard koji omogućava kreiranje nekoliko triliona, skoro bezbroj, novih internetskih adresa je aktiviran sredinom ove sedmice.

Novi standard, IPv6,  pruža skoro beskonačan broj adresa. Nekoliko kompanija već je prešlo na internet protokol u verziji 6 (IPv6). Sadašnja IP adresa ima 32 znaka, a ubuduće će imati čak 128!

Svaki aparat povezan sa Internetom - kompjuter, najnoviji modeli mašina za pranje veša ili suđa, mobilni telefon ili televizor - tako dobija sopstvenu adresu, i ona se ne mijenja. Prednost je da svi uređaji mogu da budu onlajn u isto vrijeme. I ne samo to: korisnik tako može da se, na primjer, lakše poveže preko mobilnog na neki uređaj kod kuće, da provjeri da li je isključio ringlu ili televizor.

Da bi se osigurala glatka tranzicija i da uređaji ne bi prestali da rade, oba sistema za IP adrese funkcionisaće uporedo u narednih nekoliko godina.

Kraj anonimnosti na internetu?

Ali, zaštitnici podataka upozoravaju: sa stalnim adresama biće lakše pratiti svaki korak korisnika. To može da znači kraj anonimnosti na Internetu. Činjenica je da tehnologija koja to može da spriječi već postoji, ali je još uvek povoju.

Malo-malo pa čovjek nauči nešto novo. Recimo, ja sam nedavno saznao da Skandinavci imaju nevjerovatne televizijske serije. Nakon što sam zimus gotovo religiozno pratio danske krimiće Forbrydelsen i Broen, proljeće sam proveo uz norveški dramedi Lilyhammer i švedsku naučno-fantastičnu dramu Äkta människor. Posebno mi je privukla pažnju činjenica da su posljednje dvije – svaka na svoj način: prva u satiričnom, druga u egzistencijalističkom registru – predstavljale kritiku multikulturalizma.

U osnovi, oba naslova polaze od pretpostavke da je multikulturalizam lijep ideal, ali dolaze do zaključka da je ta hibridna koegzistencija različitih kulturnih životnih prostora ništa drugo do bacanje prašine u oči: dok svi mislimo da živimo u svijetu ispunjenom kulturnim (identitetskim) različitostima, promiče nam činjenica da smo svi zapravo uključeni u jedan ekonomski sistem u kome se ponašamo identično – kao nerazlučivi potrošački entiteti.

Dakle, živimo u društvu sastavljenom od različitih grupa, od kojih svaka sasvim slobodno gleda svoja posla, a sve što ih navodno ujedinjuje jeste država koja održava i štiti njihove različitosti. Ipak, na nivou realnog, ono što im je zajedničko jeste ukorijenjenost u jedinstveni tržišni sistem.

Ako obratimo pažnju na neke od vodećih teoretičara multikulturalizma, primijetićemo da njihove teorije počivaju na tri temelja: politika različitosti, politika priznavanja i praksa mirnog suživota. Mnogi su primijetili da se radi o politizaciji grupnih identiteta kroz utemeljenje u kulturnoj osnovi. Kako Brajan Beri kaže, bauk koji sada kruži Evropom jeste bauk glasnog nacionalizma, etničkog samopotvrđivanja i uzdizanja onog što razdvaja ljude na račun onog što ih spaja. Štaviše, on prilično eksplicitno tvrdi da politika multikulturalizma potkopava politiku pravedne preraspodjele: skretanjem pažnje sa problema s kojima se suočavaju svi, poput nezaposlenosti i siromaštva, onemogućava se zajednička politička akcija.

U tom smislu, multikulturalizam jeste idealna strategija pod geslom “zavadi pa vladaj”, strateško rješenje “jednog procenta”, jer se putem isticanja posebnosti problema s kojim se suočava određena etnička grupa u potpunosti eliminiše fokus na probleme koje ta grupa dijeli sa svima ostalim. Time se dodatno onesposobljava grupisanje na bazi interesa, jer ako se potlačene grupe ubijede da treba da budu zaokupljene religijom, kulturom i identitetom, same će se podijeliti, tako da će pažnja biti skrajnuta sa najvećeg političkog problema – da jedan procenat bogatih legitimno izrabljuje devedeset i devet procenata stanovništva planete.

Valja istaći da je Slavoj Žižek primijetio kako nam horizont društvene imaginacije više ne dozvoljava da održavamo ideju moguće propasti kapitalizmaStoga, dok danas sve više govorimo o multikulturalizmu zanemaruje se činjenica da se istovremeno odigrava homogenizacija savremenog svijeta bez presedana (unutar kapitalizma kao univerzalnog svjetskog sistema). U periodu dekolonijalizacije nakon Drugog svjetskog rata, kapital je bio primoran da prizna pravo na postojanje i drugim kulturama mimo zapadne. Prostor ovih kultura se više nije mogao porobljavati i eksploatisati u ime jedne, najmoćnije kulture.

Pod pritiskom liberalnog slavljenja univerzalnog pojedinca – pa time i afirmacije jednakosti kultura koje navodno čine pojedinci sa istim pravima – kapital se morao izmjestiti iz pozicije pojedinačne velike kulture u praznu tačku univerzalnosti. Drugim riječima, umjesto u ime kolonijalnih sila, prostori drugačijih kultura sada su eksploatisani u ime univerzalnog pojedinca unutar globalnog tržišta. U takvoj konstelaciji odnosa, eksplozija kulturnih identiteta potpuno je zatvorila prostor za bilo kakvu mogućnost socijalnog – odnosno klasnog – kolektivnog identiteta.

Valja istaći da je Slavoj Žižek primijetio kako nam horizont društvene imaginacije više ne dozvoljava da održavamo ideju moguće propasti kapitalizma – jer svi prećutno prihvatamo da je kapitalizam “sveprisutna sila prirode” – kritička energija je pronašla drugi izduvni ventil u borbi protiv kulturnih razlika koje održavaju bazičnu homogenost kapitalističkog svjetskog sistema netaknutom. I dok se danas vode bitke oko (posebnih) prava etničkih manjina, prava LGBT populacije, odobravanja različitih životnih stilova – kapitalizam svakodnevno pobjeđuje.

Dejvid Harvi ističe da je na Zapadu šezdesetih godina prošlog vijeka radna snaga bila veoma dobro organizovana, srazmjerno dobro plaćena i da je raspolagala političkim uticajemS druge strane, svjedoci smo rasta društvene grupe koja je isključena iz osnovnih blagodeti civilnog društva, grupe koja je lišena najosnovnijih ljudskih prava i time oslobođena dužnosti prema društvu. Svjedoci smo pojave da su čitave generacije isključene iz blagodeti bogatog liberalno-demokratskog društva. Danas su najugroženije grupe one čija pozicija nije ukorijenjena u etničkom, religijskom ili seksualnom, već u ekonomskom – beskućnici, getoizirani, stalno nezaposleni. Problem je u tome što se sve ove pojedinačne kulturno-identitetske borbe – od kojih, razumljivo, svaka ima svojih specifičnosti – odigravaju u istom, neupitnom okviru: okviru kapitalističkih ekonomskih odnosa.

Tako se politika multikulturalizma otkriva kao strategija obmane koja decenijama skreće pažnju sa neregulisanog tržišta kao generatora osnovne podjele među ljudima. Ona aktivno prikriva činjenicu da je kultura svake etničke grupe ugrađena u tržišnu privredu. Dakle, zanemareno je i skrajnuto ono što spaja sve etničke grupe i što bi moglo da ih pokrene na zajedničko političko djelovanje. Zato i ne čudi kontekst u kome se javlja politika multikulturalizma. Naime, ona se poklapa sa trenutkom u kom kapital zahtijeva jeftiniju i poslušniju radnu snagu.

Dejvid Harvi ističe da je na Zapadu šezdesetih godina prošlog vijeka radna snaga bila veoma dobro organizovana, srazmjerno dobro plaćena i da je raspolagala političkim uticajem. Potreba za rastom kapitala podstakla je masovnu imigraciju jeftine radne snage, što je uticalo na višedecenijsko smanjivanje životnog standarda i opadanje političke snage radnika. Ipak, problem je dodatno produbljen činjenicom da je politika multikulturalizma postala nezaobilazno načelo javnih politika, tako da se instalira kroz naizgled objektivne, ekspertske programe i projekte.

Multikulturalizam je ništa drugo do sračunato plasiranje jednog ideala, usmjereno da crpi energiju iz svih ozbiljnih projekata koji imaju za cij radikalnu rekonstrukcijuRadi se o menadžerskom modelu dominacije u kome se multikulturalizam i ne mora izričito pominjati, ali se sprovodi kroz niz depolitizovanih, tehničkih mjera. Pogledajmo samo konkurse za projekte koje raspisuje Evropska unija. Svi traže osnaživanje raznovrsnosti u oblasti kulture, jačanje pluralizma u političkoj sferi i atomiziranosti u društvenoj sferi. U svim domenima ljudske djelatnosti akcenat je stavljen na različitosti, na koegzistenciju alternativa, u svim oblastima osim u jednoj – ekonomskoj.

U tom smislu, politika multikulturalizma uspostavlja parametre političke borbe na mikronivou, čime se zaobilazi ključni rascjep savremenog društva – onaj klasni. Fredrik Džejmison je s pravom ustvrdio da fenomen etniciteta kao politike ne predstavlja nostalgiju za klasnom politikom, već nostalgiju za politikom tout court. Štaviše, po njemu, novi društveni pokreti su jedno sa sistemom, utoliko prije što je kulturna razlika zapravo samo potrošačka kategorija. U tom smislu, multikulturalizam je ništa drugo do sračunato plasiranje jednog ideala, usmjereno da crpi energiju iz svih ozbiljnih projekata koji imaju za cij radikalnu rekonstrukciju – to jest temljenu transformaciju kapitalističke ekonomije (koja mora biti prvi preduslov za interaktivan suživot različitih kultura).

Stoga možemo reći da je prvi korak ka rješavanju problema krajnje jednostavan: ponovna politizacija ekonomske sfere, kritički pristup multikulturalizmu i ideološko čitanje tehnokratskih ekspertiza. Jer, dok se to ne desi, svi oni koji nas tapšu po ramenu i govore nam kako smo dobri Srbi, Crnogorci, Albanci i Liliputanci, koji mirno sužive ne namećući svoje specifične probleme jedni drugima, ne samo da nas zamajavaju, već i dobro zarađuju na našim podjelama.

Dobro čuvani recept dobijanja muškog djeteta, koji se prenosio sa koljena na koljeno, povjeravao bližnjem u sudnjem času ili neznancu na bolničkom krevetu, zahvaljujući Blažu - Baju Šuškavčeviću (87) iz zetskog sela Vukovci, danas je svima dostupan.

Šuškavčević je odlučio da recept publikuje, jer ne želi da tajna, kojom je pomagao mnogim porodicama u dobijanju muškog potomka i produženju loze, „pođe sa njim“.

Poznavalac „tajne muškog potomka“ u Crnoj Gori oduvijek je bio poštovan i tražen a to rijetko zanimanje u zemlji patrijarhata, ratnika i puškonoša je nosilo ogroman teret odgovornosti.

"Da bi dobili dijete muškog pola moraju se uvažiti tri režima. To su razlika u godinama među bračnim parom, ovulacija i režim ishrane. Svake sedme godine polni organi se podmlađuju, to jeste u 14, 21, 28, 35, 42. i 49. godini. Kada partner u braku napuni ove godine rađa se dijete njegovog pola, sve dok „bračni drug“ napuni naznačene godine, i tada preuzme njegov pol. Pomlađivanje počinje svake sedme godine, ali ne smije se rizikovati pola godine, jer kod nekog počinje prije ili kasnije. Ako jedan bračni partner, na primjer, napuni 21 godinu a drugi 19, onaj koji je napunio 21 ima prednost da dobije dijete svog pola, sve dok drugi partner ne napuni 21 godinu", rekao je Šuškavčević.

Prednost za dobijanje „puškonoše“ je u slučajevima kada je muž stariji pet do šest godina, ili 12 do13, ili, prema riječima Šuškavčevića, i u slučajevima kada je žena godinu ili dvije starija.

"Dokazano je da u porodici sa dvoje djece, ako je jedno starije sedam ili 14 godina, moraju biti istog pola, izuzev ako je žena ostala trudna treći dan ovulacije ili treći dan ispred ovulacije. Taj period predstavlja izuzeće, jer tri dana pred ovulaciju, ako ostane trudna i rodi, muško dijete mora biti degenerisano. Ovo treba da zna svaki bračni par jer ljubavni zanosi tokom tri dana pred oulaciju mogu biti opasni", rekao je Šuškavčević.

Ekonomska i ekološka katastrofa su neizbježne u ovom vijeku, ako bogate države ne smanje potrošnju, i ako se svjetska populacija ne stabilizuje, upozorava ugledno Udruženje naučnika iz Royal Societyja u svom izvještaju.

"Svjetska populacija brzo treba da se stabilizuje, a potrošnja u bogatim zemljama mora biti hitno smanjena, kako bi bila izbjegnuta silazna spirala ekonomskih i ekoloških problema", napisali su izvještaju iz Royal Societyja, prenosi Index.hr.

Istraživanje je vodio nobelovac Džon Sulston, a u rezultatima upozoravaju da kontracepciju treba ponuditi svim ženama koje je žele kako bi se smanjile nejednakosti.

Broj ljudi na planeti nikada nije bio veći, a nivo potrošnje je besprimjeren, dok se velike promjene dešavaju u životnoj sredini Procjena o budućnosti čovječanstva u narednih 100 godina rađena je 21 mjesec. U studiji se ističe kako glavne teme svjetske politike moraju biti populacija i potrošnja u svijetu koji se približava brojci od 9 milijardi stanovnika, koliko će nas najvjerovatnije biti već 2050. godine. Naučnici smatraju da političari ignorišu obje teme.

"Broj ljudi na planeti nikada nije bio veći, a nivo potrošnje je besprimjeren, dok se velike promjene dešavaju u životnoj sredini. Možemo izabrati bolje raspoređivanje resursa i veću jednakost u potrošnji... ili možemo izabrati da ne činimo ništa i da uletimo u silaznu spiralu ekonomskih i ekoloških problema koji će dovesti do nejednakosti i negostoljubive budućnosti", piše u izvještaju.

"Rast svjetske populacije je neizbježan u nekoliko narednih decenija. Prema projekcijama do 2050. godine će sadašnja populacija od 7 milijardi narasti za još 2,3 milijarde, što je jednako nastanku nove Kine i Indije", dodaje se u izvještaju. Jedan od autora studije, Žil Priti, je kazao kako sama velika brojka ljudi na Zemlji nije toliko bitna koliko nejednakost i njihova potrošnja.

U svijetu ne smije biti toliko nejednakosti

"Biće prijeko potrebno da najrazvijenije države smanje određenu potrošnju, kao što je potrošnja CO2. Ne morate toliko trošiti kako bi imali dug i zdrav život", kazao je Priti i dodao da ne smijemo da pristajemo na svijet sa tolikim nejednakostima.

Samo u Africi će u ovom vijeku broj stanovnika porasti za 2 milijarde "Moramo 1,3 milijarde ljudi koji žive sa manje od 1,25 dolara na dan izvući iz apsolutnog siromaštva", kazao je Priti i dodao da je ključno da se smanji rast broja stanovnika u državama koje to ne mogu podnijeti.

Drugi autor Eklija Zulu je kazao da će stanovništvo najviše rast u najsiromašnijim državama svijeta od koji su čak 32 u Africi.

"Samo u Africi će u ovom vijeku broj stanovnika porasti za 2 milijarde. Kada bi uporili rast broja stanovnika dali bi veću moć ženama i dobili novac za obrazovanje u najnerazvijenijim zemljama", kaže Zulu te dodaje kako većina žena želi da manje rađa.

Uzeti bogatima i dati siromašnima

Autori upozoravaju da će trebati vremena i velike političke volje kako bi se smanjila potrošnja u bogatim zemljama i da će davanje kontracepcije koštati relativno malo novca.

Bez hitne akcije čovječanstvo će biti u velikim problemima, upozoravaju stručnjaci "Kako bi se riješile sve potrebe za planiranje porodice potrebno je od 6 do 7 milijardi dolara godišnje. To nije previše. Bila bi to ekstremno dobra i isplativa investicija", tvrde autori te dodaju kako je uskraćivanje mogućnosti planiranja porodice kršenje osnovnih ljudskih prava.

U studiji nisu željeli da napišu koja bi bila "održiva" svjetska populacija, jer kažu da to zavisi od načina života i potrošnje. Ali, upozoravaju da će bez hitne akcije čovječanstvo biti u velikim problemima.

"Planeta nema dovoljno resursa za 9 milijardi ljudi, ali možemo da osiguramo održivu budućnost samo ako promijenimo nejednake uslove potrošnje. Pošteno preraspoređivanje 'kraljevskog' dijela koji troši 10 odsto najbogatijih može dovesti do razvoja koji će omogućavati pad stope smrtnosti, obrazovanje većeg broja ljudi i dati ženama moć da odlučuju o veličini porodice. Sve bi to dovelo do smanjenja rađanja djece", kazala je portparolka udruženja Oxfam.

Ruski pisac Grigorij Čhartišvili, poznatiji kao Boris Akunjin, za posljednje četiri godine napisao je nekoliko romana pod imenima Ana Borisova i Anatolij Brusnikin. On je na svom blogu objasnio zbog čega je odlučio da piše i pod ženskim pseudonimom.

“Dosadan je onaj pisac koji nikad nije poželio da bude spisateljica”, napisao je Akunjin.

Pod imenom Ana Borisova je napisao tri knjige “Tamo...” “Kreativac” i “Godišnja doba”.

“Nikakve šale nije bilo s moje strane. Pisao sam ozbiljno”, rekao je pisac.

Pod drugim pseudonimom Brusnikin, napisao je jednu knjigu, a obećao je da će u sljedećem blogu pisati o tome.

Djela koja je potpisao Bakunjin, Borisova i Brusnikin objavljena su u seriji “Autori” izdavačke kuće ATC “Autori”

Autor serije detektivskih romana o Ernestu Fandorinu je napravio eksperiment jer je želio “da piše na drugačiji način” i da mu je cilj bio da “umislim da ja nisam ja, već neki malo drugačiji ili sasvim drugačiji autor”.

Kako je gledati svijet ženskim očima

Akunjin je kazao da je htio da izmijeni pravac svojih romana, ali je mislio da će novi “neakunjinski” stil izazvati nezadovoljstvo čitalaca. Osim toga, on je htio i da se oproba u ulozi žene pisca “da zamislim kako je to biti žena i gledati na svijet ženskim očima”.

Oba ta zadatka autor je izvršio kada je objavio svoja djela pod izmišljenim imenima. Fotografija Borisove na koricama knjige je proizvod “morfinga”, nalaženja srednje vrijednosti lica, pa je Borisova u stvari plod miješanja lica Akunjina i njegove supruge Erike.

U intervjuu za BBC, Erika je kazala da joj se stvaralaštvo ženskog alter ega njenog supruga svidjelo, a posebno roman "Godišnja doba". Ona je kazala da ženska uloga ipak nije uticala na njegov karakter.

"Kada je pisao pod pseudonimom Borisove nisam primjećivala ništa ženstveno kod njega", rekla je ona.

Knjiga Borisove je prodata u 200.000 primjeraka, što je visok tiraž, ali je Akunjin kazao da mu to nije bio cilj.

"Meni se ta autorka svidjela... Bila je slavna žena... Ipak, sve se nekada završi. Došlo je vrijeme da se rastanemo", rekao je Akunjin.

Izdavačka kuća ACT je već pripremila novo izdanje Brusnikina i Borisove na kojima će se naći i osnovni pseudonim Boris Akunjin.

Pisao krimi romane da bi zabavio svoju ženu

Boris Akunjin,Grigorij Čhartišvili je cijenjeni filolog, japanolog i književni kritičar. Zbog uvrežene predrasude o visokim i niskim žanrovima, koja je u Rusiji još uvijek na snazi, autor je na početku sakrivao svoj identitet:

"U svijetu kome ja pripadam", otkriva on u intervjuu koji je dao za "Telegraf", "pisanje detektivskih romana je bilo nezamislivo. Čak i sada neki od mojih starih poznanika me gledaju kao nekog raščinjenog sveštenika".

Poznata je anegdota po kojoj je autor počeo da piše krimi romane da bi zabavio svoju ženu.

"Bili smo u metrou, ona je čitala detektivski roman, a ja sam primijetio da je knjiga umotana u korice tako da ljudi ne mogu da vide šta čita. Željela je da misle da čita nešto intelektualno. Tada mi je palo na pamet da neko mora da napiše detektivski roman kojeg se dame poput moje žene neće stidjeti da javno čitaju."

Pseudonim koji je autor sebi izabrao na japanskom znači "loš momak", a inicijali B. Akunjin asociraju i na Bakunjina, poznatog revolucionara, filozofa i anarhistu iz 19. vijeka. 

Bakunjin je poznat i kao oštar kritičar Putinove politike i javno je podržavao demonstrante u Moskvi.

Iako su Akunjinove knjige skupe za ruske standarde, izvrsno se prodaju, a u inostranstvu je trenutno najčitaniji ruski pisac.

• Objavljeno: 24.09.2011.