ANTIKLERIKALIZAM
Zašto Tolstoj nije volio crkvu
“U što vjerujem”, naslov je ogleda Lava Nikolajeviča Tolstoja, zanimljivog djela koje i dan-danas uzburkava misaonim kontroverzama
Grof Lav Nikolajevič Tolstoj
Tolstoj, veliki svjetski klasik, u nas je, čini se, sve manje čitan, jednostavno je ostao u zabranu uglavnom omrznute školske lektire i ono što današnje generacije znaju o njemu uglavnom popabirčeno je iz tezgaroških repetitorija s weba, a tu je uglavnom riječ o dvama među najpoznatijim romanima na svijetu, “Rat i mir” te “Ana Karenjina”, a i to je za one koji nisu vidjeli nijednu od filmskih ekranizacija.
Za Tolstoja, kao jednog od najvećih mislilaca svoga doba, pa shodno tome i sjajna esejista, u nas se još manje zna.
Napad na crkvu i institucije
Tolstoj esejist u predmetnoj knjizi duboko misleno i kritički osvjetljava posebno ona mjesta iz svetih tekstova na kojima se temelji dogmatsko bogoslovlje, a koja on smatra izrazito kontradiktornim izvornome Kristovu učenju.
Uspoređujući različita izdanja sa svojim prijevodima, koji sjedinjuju četiri evanđelja, pisac zaključuje da je Krist u izvorniku sasvim i svima razumljiv i da je u početku sve tako nedvosmisleno i zapisano. A sve što iskrivljuje izvorno učenje iz kasnijih je prijevoda i prijepisa, pa autor ne skriva sumnje da sve te patvorine nisu nimalo slučajne. Do njegova prosvjetljenja dolazi tek nakon što je nakon dubljeg kritičkog proučavanja svetih knjiga
Takav Tolstojev antiklerikalizam, a zapravo napad na sve institucije, kojima je odgovaralo takvo prepravljanje i zamućivanje mnogih važnih mjesta u evanđeljima, bio je iznimno dalekosežan i ubojit.
Crkvi u ondašnjoj Rusiji jedino je velik Tolstojev ugled u ondašnjem svijetu bio prepreka da ga jednostavno izopći, pa još i danas Ruska pravoslavna crkva tvrdi da nikada nije proklela velikog književnika, grofa Lava Nikolajeviča Tolstoja, ali anatema i dalje ostaje jer se pisac, smatraju oni, svojim učenjem o Kristu, svetim tajnama, Crkvi, sam od nje odvojio; anatema je samo zaključak da je svojevoljno istupio iz Crkve i da joj više ne pripada. Ukratko, spoznao je Krista, ali crkvu mu je demontirao.
Na početku svog, na mnogim mjestima osporavanoga, djela “U što vjerujem?”, u originalu “V chyom moya vera?”, on bilježi: “Proživio sam pedeset i pet godina na svijetu i trideset pet bio sam nihilist u pravom smislu te riječi, to jest nisam bio socijalist i revolucionar, kako se ta riječ obično shvaća, nego sam bio nihilist u smislu odsutnosti svake vjere”.
Do njegova prosvjetljenja dolazi tek nakon što je nakon dubljeg kritičkog proučavanja svetih knjiga došao do Kristova učenja i kada se njegov život stubokom izmijenio. Tada zapisuje: “Smjer mojeg života, moje težnje postale su drugačije: i dobro i zlo su promijenili strane. Sve je to poteklo od toga što sam prestao shvaćati Kristov nauk onako kako sam ga shvaćao prije”.
Orgije kod brata Sergeja
A prije ga je shvaćao tako da je često provodio razuzdan i neuredan život, zapisano je da je često odlazio na burne provode kod brata Sergeja, čija je kuća uvijek bila puna lijepih Ciganki. I tako se polako odavao mnogim i raznolikim porocima. Alkoholu, a zatim i kocki na kojoj je izgubio veliki dio grofovskih posjeda i nekoliko kuća. Čovjek koji je spoznao Spasitelja mora znati da je rastava koju Krist zabranjuje svako razdvajanje muškarca i žene koji su se jednom sjedinili
Za netom spomenute, a i ne spomenute sablazni mudri grof, stari asket iz Jasne Poljane, u strogoj filtraciji zapisa u svetim knjigama, posebno se usredotočio na pet vrsta sablazni. U Kristovu učenju Tolstoj otkriva kao prvu sablazan svoje neprijateljstvo prema ljudima.
On otkriva da se ne može više radovati vlastitom gnjevu, opravdavati ga svojom veličinom i pameću te ništavnošću i bezumljem ostalih, nepopravljivih ljudi. Ne može ne priznati kako je sam kriv, ne može, a da ne traži izlaz iz zavade.
Samo kako doći do takvoga stanja duha? Tu bi oni koji zagovaraju neoljuštenu Kristovu riječ, a ne riječ potpuno vraćenu izvorniku, rekli da je Kristova riječ vrhunaravna, ali čovjeku je teško ili nije uopće kadar doći do te uzvišenosti. Da to opovrgne Lav je Tolstoj i napisao ovu knjigu.
Druga je sablazan, kaže Tolstoj, pohota. Posrijedi je žudnja za drugom ženom, a ne svojom. Čovjek koji je spoznao Spasitelja mora znati da je rastava koju Krist zabranjuje svako razdvajanje muškarca i žene koji su se jednom sjedinili jer iz toga proizlazi sav razvrat svijeta. Tu se grof Tolstoj pak pokajnički sjeća svoje prošlosti i pokušava označiti opće razloge rečene sablazni. Treća je sablazan prisega.
Gandi i Tolstoj, apostoli nenasilja
Tu je veliki pisac dirnuo u univerzalnu moć države. Zna da je sablazan prisege u tome što se Božjim imenom posvećuje obmana. I za to bi svaki državni vladar, poglavar, predsjednik dobro morao promisliti kada s rukom na Svetom pismu kaže ono zaključno: 'Tako mi Bog pomogao.' “Sada znam”, piše Tolstoj, “da moje jedinstvo s drugim ljudima ne mogu pomutiti crte granica i odluke vlastodržaca"
Ne čini li time veliku i opću sablazan jer prisega nikako ne ide iz Kristova učenja. Četvrta je sablazan opiranje zlu nasiljem. Vjerojatno je to, u negaciji, za mnoge najpoznatija tolstojevska misao ili gandizam.
S obzirom na to da su se Tolstoj i Gandi dopisivali i tako izašli na glas kao svojevrsni apostoli nenasilja, ta se svemirotvorska sentenca obično pripisuje njima, iako je očito da su oni na nju samo bitno upozorili.
Kaže dalje pisac da je peta sablazan koja upropaštava sreću u razlici koja se pravi između svojega i stranih naroda. Zna se da je bit sablazni u predrasudi da je osobno dobro isprepleteno isključivo s dobrima svoga naroda, a ne s dobrom svih ljudi svijeta.
“Sada znam”, piše Tolstoj, “da moje jedinstvo s drugim ljudima ne mogu pomutiti crte granica i odluke vlastodržaca o mojoj pripadnosti ovom ili ovome narodu”.
Svih tih sablazni, koje Tolstoj taksativno analizira i prokazuje kao elementarno zlo prema predmetku iz Kristova učenja, nijedna se vlast ne želi dragovoljno odreći. Zato nam je svima kako jest. Vjerovali mi ili ne u nešto ili ni u što.
