Nakon teksta u kojem je otkrio dobro čuvanu tajnu dobijanja muškog djeteta, Bajo Šuškavčević je želio da pojasni i dopuni svoj recept sa nekoliko savjeta smatrajući da sugrađanima ne treba uskratiti punu informaciju.

80-godišnji Bajo Šuškavčević otkriva recept za rađanje sina >>>

Treba jesti slanija jela za dobijanje muškog djeteta i sve salate osim spanaća i kupusa, a u međuvremenu kontrolisati kod ljekara učinke takvog režima ishrane.

"Žena ne smije biti umorna, depresivna i prehlađena dva dana ispred evulacije, tj. ako dobije ovulaciju 14 dana poslije menstruacije, da bi se ustanovila prava temperatura, jer na taj dan temperatura se povećava za par linija, i to je pravi čas, odnosno narednih 12 sati, za dobijanje djeteta muškog pola", otkriva Šuškavčević.

Siguran znak da žena nosi muško dijete, kako kaže ovaj poznavalac "tajne muškog potomka", je da u prvim mjesecima trudnoće ima promjena, a u posljednjim može da igra crnogorsko kolo.

Kako je ranije otkrio, prednost za dobijanje „puškonoše“ je u slučajevima kada je muž stariji pet do šest godina, ili 12 do13, ili, prema riječima Šuškavčevića, i u slučajevima kada je žena godinu ili dvije starija.

Šuškavčević je odlučio da recept objavi, jer ne želi da tajna, kojom je pomagao mnogim porodicama u dobijanju muškog potomka i produženju loze, „pođe sa njim“.

Originalni recept za legendarni američki viski Jack Daniel's je pronađen u jednoj velškoj knjizi biljnih lijekova.

Pedesetčetvorogodišnji biznismen Mark Evans je istraživao porodičnu istoriju kada je našao knjigu biljnih lijekova.

Knjigu je napisala 1853. godine njegova pra-prabaka koja se zvala Daniels i koja je bila lokalni herbalist u Llanelli u Južnom Velsu.

Evans kaže da sastojci iz knjige odgovaraju sastojcima koji se nalaze u najprodavanijem viskiju na svijetu.

"Siguran sam da sam pronašao originalni recept. Radio sam neko istraživanje porodične istorije, tražio sam fotografije i ostale stvari. Na dnu kofera sam pronašao tu knjigu. Moja pra-prabaka ju je napisala 1853. godine. Jack Daniel's je nastao 1866. godine. Knjiga je starija", kaže Evans.

Evansova baka, devedesetsedmogodišnja Lillian Daniels Probert, se sjeća da je njena baka koristila tu knjigu kada je pravila biljne lijekove, prenosi The Telegraph.

Istorija Jack Daniel'sa nije poznata jer su svi dokumenti vezani za nastanak pića nestali u požaru.

"Znamo da je osnivač ove kompanije došao iz Velsa. Stvarno bi voljeli vidjeti tu knjigu i recept", kazao je portparol Jack Daniel'sa.

IP-Adresa vašeg kompjutera skoro da se najlakše može objasniti poređenjem sa poštanskim brojem, odnosno adresom Vaše kuće ili stana. Kada se privatni računar priključi na Internet, on dobija nasumično izabranu adresu. Ona služi kao odredište za podatke koje kompjuter prima. Pošto po starom IPv4-Standardu nema dovoljno adresa za sve, one se razmjenjuju. Kada kompjuter nije povezan sa internetom, kada je oflajn, IP adresu preuzima računar koji je povezan na internet, odnosno, istu adresu može da dijeli veći broj računara ukoliko nisu istovremeno na internetu. Tako korisnici ostaju relativno anonimni.

Bezbroj novih „poštanskih brojeva“

U budućnosti ovakvo stanje može biti bitno  promijenjeno. Novi standard koji omogućava kreiranje nekoliko triliona, skoro bezbroj, novih internetskih adresa je aktiviran sredinom ove sedmice.

Novi standard, IPv6,  pruža skoro beskonačan broj adresa. Nekoliko kompanija već je prešlo na internet protokol u verziji 6 (IPv6). Sadašnja IP adresa ima 32 znaka, a ubuduće će imati čak 128!

Svaki aparat povezan sa Internetom - kompjuter, najnoviji modeli mašina za pranje veša ili suđa, mobilni telefon ili televizor - tako dobija sopstvenu adresu, i ona se ne mijenja. Prednost je da svi uređaji mogu da budu onlajn u isto vrijeme. I ne samo to: korisnik tako može da se, na primjer, lakše poveže preko mobilnog na neki uređaj kod kuće, da provjeri da li je isključio ringlu ili televizor.

Da bi se osigurala glatka tranzicija i da uređaji ne bi prestali da rade, oba sistema za IP adrese funkcionisaće uporedo u narednih nekoliko godina.

Kraj anonimnosti na internetu?

Ali, zaštitnici podataka upozoravaju: sa stalnim adresama biće lakše pratiti svaki korak korisnika. To može da znači kraj anonimnosti na Internetu. Činjenica je da tehnologija koja to može da spriječi već postoji, ali je još uvek povoju.

Malo-malo pa čovjek nauči nešto novo. Recimo, ja sam nedavno saznao da Skandinavci imaju nevjerovatne televizijske serije. Nakon što sam zimus gotovo religiozno pratio danske krimiće Forbrydelsen i Broen, proljeće sam proveo uz norveški dramedi Lilyhammer i švedsku naučno-fantastičnu dramu Äkta människor. Posebno mi je privukla pažnju činjenica da su posljednje dvije – svaka na svoj način: prva u satiričnom, druga u egzistencijalističkom registru – predstavljale kritiku multikulturalizma.

U osnovi, oba naslova polaze od pretpostavke da je multikulturalizam lijep ideal, ali dolaze do zaključka da je ta hibridna koegzistencija različitih kulturnih životnih prostora ništa drugo do bacanje prašine u oči: dok svi mislimo da živimo u svijetu ispunjenom kulturnim (identitetskim) različitostima, promiče nam činjenica da smo svi zapravo uključeni u jedan ekonomski sistem u kome se ponašamo identično – kao nerazlučivi potrošački entiteti.

Dakle, živimo u društvu sastavljenom od različitih grupa, od kojih svaka sasvim slobodno gleda svoja posla, a sve što ih navodno ujedinjuje jeste država koja održava i štiti njihove različitosti. Ipak, na nivou realnog, ono što im je zajedničko jeste ukorijenjenost u jedinstveni tržišni sistem.

Ako obratimo pažnju na neke od vodećih teoretičara multikulturalizma, primijetićemo da njihove teorije počivaju na tri temelja: politika različitosti, politika priznavanja i praksa mirnog suživota. Mnogi su primijetili da se radi o politizaciji grupnih identiteta kroz utemeljenje u kulturnoj osnovi. Kako Brajan Beri kaže, bauk koji sada kruži Evropom jeste bauk glasnog nacionalizma, etničkog samopotvrđivanja i uzdizanja onog što razdvaja ljude na račun onog što ih spaja. Štaviše, on prilično eksplicitno tvrdi da politika multikulturalizma potkopava politiku pravedne preraspodjele: skretanjem pažnje sa problema s kojima se suočavaju svi, poput nezaposlenosti i siromaštva, onemogućava se zajednička politička akcija.

U tom smislu, multikulturalizam jeste idealna strategija pod geslom “zavadi pa vladaj”, strateško rješenje “jednog procenta”, jer se putem isticanja posebnosti problema s kojim se suočava određena etnička grupa u potpunosti eliminiše fokus na probleme koje ta grupa dijeli sa svima ostalim. Time se dodatno onesposobljava grupisanje na bazi interesa, jer ako se potlačene grupe ubijede da treba da budu zaokupljene religijom, kulturom i identitetom, same će se podijeliti, tako da će pažnja biti skrajnuta sa najvećeg političkog problema – da jedan procenat bogatih legitimno izrabljuje devedeset i devet procenata stanovništva planete.

Valja istaći da je Slavoj Žižek primijetio kako nam horizont društvene imaginacije više ne dozvoljava da održavamo ideju moguće propasti kapitalizmaStoga, dok danas sve više govorimo o multikulturalizmu zanemaruje se činjenica da se istovremeno odigrava homogenizacija savremenog svijeta bez presedana (unutar kapitalizma kao univerzalnog svjetskog sistema). U periodu dekolonijalizacije nakon Drugog svjetskog rata, kapital je bio primoran da prizna pravo na postojanje i drugim kulturama mimo zapadne. Prostor ovih kultura se više nije mogao porobljavati i eksploatisati u ime jedne, najmoćnije kulture.

Pod pritiskom liberalnog slavljenja univerzalnog pojedinca – pa time i afirmacije jednakosti kultura koje navodno čine pojedinci sa istim pravima – kapital se morao izmjestiti iz pozicije pojedinačne velike kulture u praznu tačku univerzalnosti. Drugim riječima, umjesto u ime kolonijalnih sila, prostori drugačijih kultura sada su eksploatisani u ime univerzalnog pojedinca unutar globalnog tržišta. U takvoj konstelaciji odnosa, eksplozija kulturnih identiteta potpuno je zatvorila prostor za bilo kakvu mogućnost socijalnog – odnosno klasnog – kolektivnog identiteta.

Valja istaći da je Slavoj Žižek primijetio kako nam horizont društvene imaginacije više ne dozvoljava da održavamo ideju moguće propasti kapitalizma – jer svi prećutno prihvatamo da je kapitalizam “sveprisutna sila prirode” – kritička energija je pronašla drugi izduvni ventil u borbi protiv kulturnih razlika koje održavaju bazičnu homogenost kapitalističkog svjetskog sistema netaknutom. I dok se danas vode bitke oko (posebnih) prava etničkih manjina, prava LGBT populacije, odobravanja različitih životnih stilova – kapitalizam svakodnevno pobjeđuje.

Dejvid Harvi ističe da je na Zapadu šezdesetih godina prošlog vijeka radna snaga bila veoma dobro organizovana, srazmjerno dobro plaćena i da je raspolagala političkim uticajemS druge strane, svjedoci smo rasta društvene grupe koja je isključena iz osnovnih blagodeti civilnog društva, grupe koja je lišena najosnovnijih ljudskih prava i time oslobođena dužnosti prema društvu. Svjedoci smo pojave da su čitave generacije isključene iz blagodeti bogatog liberalno-demokratskog društva. Danas su najugroženije grupe one čija pozicija nije ukorijenjena u etničkom, religijskom ili seksualnom, već u ekonomskom – beskućnici, getoizirani, stalno nezaposleni. Problem je u tome što se sve ove pojedinačne kulturno-identitetske borbe – od kojih, razumljivo, svaka ima svojih specifičnosti – odigravaju u istom, neupitnom okviru: okviru kapitalističkih ekonomskih odnosa.

Tako se politika multikulturalizma otkriva kao strategija obmane koja decenijama skreće pažnju sa neregulisanog tržišta kao generatora osnovne podjele među ljudima. Ona aktivno prikriva činjenicu da je kultura svake etničke grupe ugrađena u tržišnu privredu. Dakle, zanemareno je i skrajnuto ono što spaja sve etničke grupe i što bi moglo da ih pokrene na zajedničko političko djelovanje. Zato i ne čudi kontekst u kome se javlja politika multikulturalizma. Naime, ona se poklapa sa trenutkom u kom kapital zahtijeva jeftiniju i poslušniju radnu snagu.

Dejvid Harvi ističe da je na Zapadu šezdesetih godina prošlog vijeka radna snaga bila veoma dobro organizovana, srazmjerno dobro plaćena i da je raspolagala političkim uticajem. Potreba za rastom kapitala podstakla je masovnu imigraciju jeftine radne snage, što je uticalo na višedecenijsko smanjivanje životnog standarda i opadanje političke snage radnika. Ipak, problem je dodatno produbljen činjenicom da je politika multikulturalizma postala nezaobilazno načelo javnih politika, tako da se instalira kroz naizgled objektivne, ekspertske programe i projekte.

Multikulturalizam je ništa drugo do sračunato plasiranje jednog ideala, usmjereno da crpi energiju iz svih ozbiljnih projekata koji imaju za cij radikalnu rekonstrukcijuRadi se o menadžerskom modelu dominacije u kome se multikulturalizam i ne mora izričito pominjati, ali se sprovodi kroz niz depolitizovanih, tehničkih mjera. Pogledajmo samo konkurse za projekte koje raspisuje Evropska unija. Svi traže osnaživanje raznovrsnosti u oblasti kulture, jačanje pluralizma u političkoj sferi i atomiziranosti u društvenoj sferi. U svim domenima ljudske djelatnosti akcenat je stavljen na različitosti, na koegzistenciju alternativa, u svim oblastima osim u jednoj – ekonomskoj.

U tom smislu, politika multikulturalizma uspostavlja parametre političke borbe na mikronivou, čime se zaobilazi ključni rascjep savremenog društva – onaj klasni. Fredrik Džejmison je s pravom ustvrdio da fenomen etniciteta kao politike ne predstavlja nostalgiju za klasnom politikom, već nostalgiju za politikom tout court. Štaviše, po njemu, novi društveni pokreti su jedno sa sistemom, utoliko prije što je kulturna razlika zapravo samo potrošačka kategorija. U tom smislu, multikulturalizam je ništa drugo do sračunato plasiranje jednog ideala, usmjereno da crpi energiju iz svih ozbiljnih projekata koji imaju za cij radikalnu rekonstrukciju – to jest temljenu transformaciju kapitalističke ekonomije (koja mora biti prvi preduslov za interaktivan suživot različitih kultura).

Stoga možemo reći da je prvi korak ka rješavanju problema krajnje jednostavan: ponovna politizacija ekonomske sfere, kritički pristup multikulturalizmu i ideološko čitanje tehnokratskih ekspertiza. Jer, dok se to ne desi, svi oni koji nas tapšu po ramenu i govore nam kako smo dobri Srbi, Crnogorci, Albanci i Liliputanci, koji mirno sužive ne namećući svoje specifične probleme jedni drugima, ne samo da nas zamajavaju, već i dobro zarađuju na našim podjelama.

Jedna od rijetkih astronomskih pojava, tranzit Venere preko Sunca, završen je jutros, a sledeći put desiće se za 105,5 godina - u decembru 2117. godine.

Prelaz Venere počeo je 5. juna oko 22 časa po srednjoevropskom vremenu, što su stanovnici Sjeverne, centralne i sjevernog dijela Južne Amerike imali prilike jasno da vide, pošto je tamo bilo vedro.

Kada Venera prelazi preko sunčevog diska, može se vidjeti mali crni disk kako lagano putuje, pomjerajući se ukoso, preko gornjeg lijevog dijela sunčevog svjetlećeg diska.

"To nije klasično pomračenje, tokom kojeg se Sunce u potpunosti zatamni. Prečnik Venere je mnogo manji od prečnika Sunca, tako da je to mali disk", rekao je agenciji Frans pres Fred Votson iz australijske Astronomske opservatorije.

Australija, koju je u 18. vijeku otkrio Džjems Kuk, poslije misije posmatranja Venere iz regiona Tihog okeana, najbolje je mjesto za posmatranje tranzita Venere, a stanovnici istočnog i centralnog dijela te zemlje imali su priliku da prelaz posmatraju skoro sedam sati.

Stanovnici Kine i istočnog dijela Japana tu priliku, međutim, ove godine nisu ni imali, pošto je vrijeme bilo oblačno.

Ovu astronomsku pojavu je na Tahitiju došlo da vidi stotinak naučnika iz cijelog svijeta, a između 1.500 i 2.000 stanovnika je prelaz Venere odlučilo da gleda sa plaže Venerin vrh na sjeveru ostrva.

Kraj Venerinog prelaska preko sunčevog diska jutros su mogli da posmatraju stanovnici Evrope, Bliskog istoka, i južnog dijela Azije.

Tranzit je potpuno nevidljiv u većem dijelu Južne Amerike, zapadnom i jugozapadnom dijelu Afrike.

Venera će sledeći put preći preko sunčevog diska 2117. godine. Do tranzita dolazi u periodu od osam godina dva puta, ali potom pravi pauzu od više od jednog vijeka. Tako je ovu pojavu posljednji put bilo moguće vidjeti 2004. godine, ali iskustvo posmatranja Venerinog prelaza niko nije imao tokom cijelog 20. vijeka.

Orbite Venere i Zemlje nisu u istoj ravni, niti je brzina kojom ove dvije planete putuju oko Sunca ista, pa zbog toga one tako rijetko bivaju u liniji sa Suncem - što je trenutak kada je tranzit Venere vidljiv sa Zemlje.

"Prelazak Venere preko sunčevog diska je jedan fantastičan i rijedak spektakl", kaže Ričard Harison iz Opservatoruje za sunčevu dinamiku.

Tranzit Venere je pojava slična pomračenju Sunca, ali je razlika u tome sšo Mjesec prekrije cio disk Sucna, a Venera, iako je veća, samo mali dio, pošto je mnogo udaljenija.